Jednoga dana Filip je iz škole dosao sav tužan i duboko razočaran. Kada ga je majka upitala šta se dogodilo, u početku nije mogao ni riječ da progovori, a onda je odlučio da sa majkom podijeli svoju muku.
Naime, u školi je svom dobrom prijatelju Ivu povjerio jednu svoju tajnu, koja je uz to bila poprilično neugodna po njega (nije bitno o čemu se tačno radi, važno je samo to da je Filipu bilo važno da drugi o tome nikada ne saznaju). Vec na odmoru je, međutim, zaprepasteno uvidjeo da skoro svi iz razreda to znaju i mnogi su, očekivano, počeli da ga zbog toga toliko zezaju i da mu se rugaju da je učiteljica na kraju odlučila da kazni razred tako što je uzela 5 klikera iz tegle.
Kakvih sad klikera, pitate se, znam. Filipova učiteljica je, naime, držala u razredu jednu teglu i pored nje kesicu klikera. Svaki put kada bi se djeca u razredu ponašala kako treba, kada bi uradili nešto vrijedno hvale, učiteljica bi stavila nekoliko klikera u teglu. Kada bi ponašanje učenika bilo loše i zasluživalo kaznu, ona bi iz tegle izvadila određeni broj klikera. Kada bi se tegla napunila do vrha, nagrada bi bilo organizovanje zabave u razredu uz muziku, igru i zezanje.
"Nikada vise u životu nikome neću ništa reći" - zakunuo se Filip, sav u suzama, pred svojom majkom, a njoj je bilo teško što vidi svoga sina tako nesrećnog. Znala je, međutim, da to nije rješenje, jer iako se činilo da se na taj način Filip može zaštititi od budućih razočarenja, majka je znala da je ta cijena previsoka i da bi tako Filip mogao ostati vječito usamljen i bez prijatelja. Srećom sjetila se klikera.
Zamolila je Filipa da o svojim prijateljima ubuduće razmišlja kao o tegli sa klikerima. Svaki put kada se neko prema njemu ponaša onako kako prijatelji i treba da se ponašaju (da se pomažu, podržavaju, da dijele između sebe i tajne i emocije i stvari i znanja), treba da doda par klikera u njegovu teglu. Kada se ponaša lose i uradi nešto što prijatelji ne rade (tužakanje, izdaja, udaranje, ruganje, ljubomora, takmičenje), treba da izvadi par klikera.
- "Stani, pa ja vec imam kliker-prijatelje" - uzviknu Filip, sa osmjehom na licu. "To su Marija, Petar, Lina i Dragan." Na njih je uvijek mogao da računa, uvijek su bili tu za njega. Nikada ga ne bi izdali i sigurno nikad ne bi nekome drugom odali njegovu tajnu.
Sada su i Filip i mama bili daleko bolje raspoloženi. Osmjeh se pojavio na njihovom licu.
- "A kako su ti prijatelji postali tvoji kliker-prijatelji?" - mama je bila radoznala.
"Nisam siguran baš kako", rekao je Filip i upitao nju kada su i zašto njeni kliker prijatelji dobijali klikere.
Razmišljali su naglas i evo do čega su došli. Prijatelji su dobijali klikere:
- kada čuvaju nase tajne.
- kada nam govore svoje tajne.
- kad se sjete rodjendana.
- zato što se uvijek potrude da me uključe u zabavne stvari,
- zato što znaju kada sam tužan i pitaju me šta mi je.
- kada ne dođem u skolu, nazovu da vide šta mi je...itd.
Povjerenje i prijateljstvo se gradi kliker po kliker. Ali zato traje i vrijedi čitavog zivota!
