Babuni

 

Bila jednom jedna cudna dzungla puna majmuna babuna. Babuni su bili majmuni sa dugim rukama i kratkim nogama, koji su cijelo vrijeme trosili na to da ukrase svoje duge ruke sjanim, sarenim narukvicama. Cesto im je u posjetu dolazio Mambo majmun-makak, koji je vukao svoja kolica puna narukvica i rijetkih drangulija. U jednu od svojih posjeta dosao je sa nevjerovatnim, ogromnim narukvicama, najljepsim koje je ikada imao. I naravno, najskupljim, skupljim od bilo cega sto je do sada donosio.

Svi babuni, izuzev opreznog Nike, trckarali su okolo, kako bi skupili dovoljno banana da plate nove narukvice. Posto su bile tako skupe, mora da su bile i najbolje.

Ali Niko, koji je banane cuvao ako mu kasnije zatrebaju, i koji se cesto pitao za sta uopste sluze te narukvice, smatrao je da su preskupe. Ipak, nije htio da propusti Mambovu posjetu, pa je medju drangulijama trazio nesto interesantno za sebe; na kraju je pronasao jednu cudnu kutiju, punu nekih metalnih, uvrnutih predmeta. „Od toga nema nikakve koristi, Niko“, rekao mu je prodavac, „mozes to zadrzati za par banana.“

Nakon toga je Mambo, posto je prodao sve svoje skupe narukvice, srecan i zadovoljan, napustio dzunglu. Uskoro su babuni shvatili, da ih, tako izduzene i ogromne, narukvice prakticno onemogucavaju da pokrenu ruke i tako sprecavaju da rade najvazniju stvar u zivotu za babune – da beru banane. Pokusali su da skinu narukvice, ali nisu mogli. Onda su od Nika zatrazili da im prodaje banane, jer nisu mogli da dodju do onih koje su bile na drvecu. Tako je Niko, preko noci, postao najbogatiji i najcjenjeniji babun u dzungli.

Al', ima jos jedna stvar. Ona cudna kutija koju je Niko kupio jeftino, ispostavilo se da je  to kutija sa alatom i kada je Niko isprobao za sta sve moze da sluzi, ne samo da je mogao da babune oslobodi od njihovih narukvica, vec je pronasao i mnogo drugih korisnih i fenomenalnih stvari koje je mogao da uradi sa tim alatom.

I tako su, zahvaljujuci Nikovoj promucurnosti, babuni shvatili da cijena stvari nema bas puno veze sa njihovom stvarnom vrijednoscu i da je, kad dozvolis da te zavede sjaj ili rijeci onih koji te stvari prodaju, to siguran put da se uvalis u neki problem.

 

Famozna Fiona

 

Fiona je bila veoma popularna djevojcica u skoli. Bila je pametna i zabavna i dobro se slagala sa svima u razredu. Nije slucajnost to sto je Fiona bila toliko popularna. Od malena je bila ljubazna i prijateljski raspolozena prema svima. Pozivala je cijeli razred na svoj rodjendan i, s vremena na vrijeme, davala bi svima po neki pokloncic. Bila je tako zauzeta djevojcica, sa toliko prijatelja, da je imala malo vremena da ga provodi sa nekim posebno. Ipak, bila je vrlo srecna; nijedna druga djevojcica nije imala toliko prijatelja u skoli i komsiluku.

Sve se to promjenilo za Dan prijateljstva. Tog dana, u skoli, svi su se divno provodili, crtali, slikali, davali poklone. Tog dana je svako u razredu trebao da donese tri poklona za svoja najbolja tri prijatelja. Fiona se radovala tome da, od toliko prijatelja, odabere troje kojima ce dati poklone.

Medjutim, kada su svi pokloni bili podjeljeni medju drugovima iz razreda, Fiona je bila jedina koja nije dobila nijedan poklon! Osjecala se uzasno i satima je plakala. Kako je to bilo moguce? Ulozila je toliko truda da ima mnogo prijatelja, a na kraju niko u njoj nije vidio najbolju prijateljicu? Svi su prilazili i pokusavali da je utjese. Ali svi bi, nakon kratkog zadrzavanja, otisli dalje.

To je bilo upravo ono sto je i Fiona radila drugima toliko puta do sad.

Shvatila je da je bila dobra drugarica i poznanica mnogima, ali da nikome nije bila prava prijateljica. Trudila se da se ne svadja ni sa kim, pokusavala je da obraca paznju na svakoga, ali je sada otktila da to nije bilo dovoljno da bi se stvorilo pravo prijateljstvo.

Kada je dosla kuci te veceri, sva u suzama, Fiona je pitala svoju majku gdje da nadje prave prijatelje.

„Draga moja Fiona“, odgovorila joj je majka, „prijatelja ne mozes kupiti osmjehom ili sa nekoliko lijepih rijeci. Ako stvarno zelis pravog prijatelja, treba da mu poklonis svoje vrijeme i stvarnu naklonost. Za pravog prijatelja, moras uvijek da budes tu, u dobrim ali i losim vremenima.“

„Ali ja zelim da budem svacija prijateljica! Ja zelim da svoje vrijeme poklanjam svima!“ pobunila se Fiona.

„Draga moja, ti si divna djevojcica“, rekla je njena majka, „ali ne mozes da budes svacija prijateljica. Jednostavno, nema dovoljno vremena za svakoga, zato je moguce da imas samo nekoliko pravih prijatelja. Drugi ce ti biti drugari ili poznanici, ali ti oni nece biti bliski prijatelji."

Kada je to cula, Fiona je odlucila da promijeni nacin na koji se ponasala, kako bi imala par pravih prijatelja. Te noci, u krevetu, razmisljala je sta bi mogla da uradi da ih stekne.

Mislila je o svojoj majci. Njena majka je uvijek bila spremna da joj pomogne, podnosila je i neke njene ispade, probleme, uvijek bi se trudila da je razumije, voljela je…Pa to je upravo ono sto rade pravi prijatelji!

I Fiona se zadovoljno nasmijala, shvativsi da vec ima najboljeg prijatelja kojeg neko moze pozeljeti.

 

Neispravno ogledalo

 Bio jednom jedan djecak koji je bio veoma bogat i pametan. Imao je sve sto jedan djecak pozeljeti moze, tako da su ga zanimale samo rijetke i cudne stvari. Zato mu se dopalo jedno veoma staro, cudno ogledalo, pa je nagovorio roditelje da mu ga kupe. Kada je ogledalo stiglo, odnio ga je u svoju sobu i ogledao se. Lice mu je izgledalo jako tuzno. Pokusao je da se nasmije i da pravi smjesne face, ali je odraz u ogledalu i dalje bio tuzan.

Iznendjen, djecak je otisao da sebi kupi slatkisa. Vratio se kuci srecan, da srecniji ne moze biti, ali kada se pogledao u ogledalo, i dalje je imao tuznu facu. Kupio je onda tonu igracaka i raznih gluposti, ali je i dalje izgledao tuzno u tom ogledalu. Iznerviran, stavio je ogledalo u cosak.

„Kakvo uzasno ogledalo! Prvi put vidim neispravno ogledalo u zivotu!“ – cudio se on.

Tog istog popodneva, izasao je na ulicu da sebi kupi par igracaka, ali dok je isao kroz park, sreo je jednog malog djecaka koji je neutjesno plakao. Djecacic je plakao tako tuzno i izgledao je toliko usamljeno, da je bogati djecak zastao i upitao ga sta mu je i kako moze da mu pomogne. Djecak mu je rekao da je izgubio svoje roditelje.

Zajedno su krenuli da ih traze. Posto je mali djecak i dalje plakao, bogati djecak mu je kupio slatkise da ga razveseli. Konacno, nakon dosta lutanja, pronasli su roditelje, koji su zabrinuti trazili svog malog sina.

Bogati djecak se pozdravio sa njima i, posto vise nije imao novca kod sebe, odlucio da se vrati kuci. Cim je usao u svoju sobu, primjetio je neku cudnu svjetlost u uglu svoje sobe. Prisao je, ugledao ogledalo i shvatio da svjetlost isijava iz njegovog tijela, toliko je zracio srecom.

Shvatio je i misteriju tog ogledala – magicnog ogledala koje je moglo da odrazava samo stvarnu srecu onoga ko se u njemu ogledao. Razumio je da je to bila istina; osjecao se stvarno srecan sto je pomogao tom malom djecaku.

I otada je, svakoga jutra, kada bi se ogledao i kada ne bi vidio taj posebni sjaj, znao sta treba da uradi.

Djecak koji je volio da uvijek pobjedjuje

 

Bio jednom jedan djecak koji je najvise na svijetu volio da pobjedjuje. Volio je da pobjedjuje u bilo cemu: futbalu, kartama, video igricama…bilo cemu. A posto nije podnosio da izgubi, postao je pravi strucnjak u raznim trikovima i varanju. Mogao je da prevari u gotovo svakoj situaciji, a da ga niko ne otkrije, toliko se izvjestio u varanju. Tako je uspijevao uvijek da pobijedi, a da ga nikad ne uhvate.

Pobijedio je toliko puta da su ga svi gledali kao sampiona. To je ujedno i znacilo da niko nije ni zelio da igra sa njim, bio je toliko ispred svih ostalih. Jedini koji je htio da igra sa njim, bio je jedan siromasni djecak, koji je bio i mladji od njega. Sampion je stvarno uzivao da pobjedjuje tog jadnicka, tako da je ovaj uvijek ispadao smijesan i drugi su mu se smijali.

Medjutim, sampionu je sve to ubrzo dosadilo. Trebalo mu je nesto vise, pa je odlucio da se prijavi na drzavno takmicenje u video igricama, gdje bi mogao konacno da dobije dostojnog protivnika. Na takmicenju je jedva cekao da pokaze sve svoje vjestine, ali kada je pokusao da koristi svoje trikove ili da vara, to mu nije polazilo za rukom, jer bi sudije to odmah primjetile i onemogucile ga.

Osjecao se uzasno osramoceno: bio je dobar igrac, ali, bez varanja nije mogao da pobijedi nijednog takmicara. Uskoro je bio eliminisan i sjedio je na klupi, tuzan i zamisljen. Konacno, saopstili su ime pobjednika takmicenja. To je bio onaj siromasni djecak sa kojim je stalno igrao. Onaj koga je on uvijek pobjedjivao.

Ovaj nas djecak na kraju je shvatio da je siromasni djecak bio mnogo pametniji od njega. Njemu nije bilo vazno to sto je cesto gubi, zato sto je on zelio da nauci kako se igra, i to je uspio upravo zahvaljujuci tim svojim porazima. Na taj nacin, ne bojeci se mnogobrojnih poraza i gubljenja, postao je na kraju pravi sampion.

Od tada je i djecak koji je volio da pobjedjuje, odustao od toga da pobjedjuje stalno. Bio je srecan da izgubi ponekad, zato sto je tako ucio da pobjedi onda kada mu to bude zaista vazno.

 

Magicna stolica

Bio jednom djecak koji se zvao Mario i koji je volio da ima puno prijatelja. Cesto se hvalio time koliko prijatelja ima u skoli i kako on moze biti prijatelj sa svakim.

Jednoga dana djed mu je rekao: „Mario, kladim se, u kesu kokica, da nemas toliko prijatelja koliko mislis da imas. Siguran sam da su ti mnogi od njih samo poznanici, partneri u igri i glupiranju.“

Mario je opkladu prihvatio bez oklijevanja. Ipak, nije bio siguran kako do provjeri da li su mu njegovi skolski drugovi pravi prijatelji ili nisu, pa je pitao djedu. Starac mu je odgovorio:

„Imam bas ono sto ti je potrebno, eno ga na tavanu. Sacekaj trenutak.“

Djed se ubrzo vratio sa tavana kao noseci nesto u rukama, ali Mario nije mogao nista da vidi.

„Uzmi. Ovo je veoma posebna stolica. Posto je nevidljiva, vrlo je tesko sjesti na nju, ali ako je poneses u skolu i uspijes da sjednes na nju, aktiviraces njene magicne moci i moci ces da vidis ko su ti pravi prijatelji.“

Odlucan i hrabar, Mario je uzeo neobicnu nevidljivu stolicu i odnio je u skolu. Na odmoru je zatrazio od drugova i drugarica da stanu u krug, a on sam je stao u centar sa svojom stolicom.

„Nek se niko ne mrda. Sad cete vidjeti nesto fenomenalno.“

I Mario je pokusao da sjedne na stolicu. Posto je nije vidio, promasio je i pao pravo na dupe. Svi su se dobro ismijali.

« Cekajte, cekajte, samo mali tehnicki problem je u pitanju », rekao je i ponovo pokusao. Ali, ponovo je promasio sjediste, sto je izazvalo jos vise iznenadjenih pogleda, ali i poneko zlurado smijuljenje. Mario se nije dao obeshrabriti. Pokusavao je da sjedne na magicnu stolicu, i nastavljao da pada na pod…dok, odjednom, kad je pokusao da sjedne - nije pao. Ovoga puta je stvarno sjedio…

Tada je konacno iskusio magiju o kojoj mu je govorio djed. Kad je pogledao okolo, vidio je Djordja, Luku I Dijanu – njegovo troje najboljih prijatelja – kako ga drze da ne padne. U medjuvremenu, mnogi od onih koje je smatrao prijateljima, nisu uradili nista, izuzev sto su mu se smijali i uzivali u svakom njegovom padu.

Onda je predstavi dosao kraj. Odlazeci sa svoja tri najbolja druga, Mario im je objasnio kako je njegov djed bio mudar i kako je smislio nacin da mu pokaze da su nasi pravi prijatelji oni koji brinu o nama, a ne samo oni koji se igraju ili glupiraju sa nama. Jos manje je prijatelj onaj ko uziva u tvojoj nevolji ili nezgodi.

Te veceri je cetvoro djece otislo kod Mariovog djeda da mu plate opkladu. Proveli su divno vece slusajuci price, uz kokice. Od tada, koristili su magicnu stolicu za testiranje prijateljstva jos nekoliko puta. Ko god bi prosao taj test, postao bi im dozivotni prijatelj.

 

Cudoviste sa tavana

Cudoviste sa tavana

 

Prvi put se culo za to cudoviste kada se jedan djecak popeo na tavan da potrazi neku staru knjigu. Bilo je mracno, ali izmedju sjenki, djecak je jasno ugledao dva oka koja ga prodorno gledaju odozgo, sa uzasnim izrazom na licu. Oci su bile velike, udaljene jedno od drugog vise od metra, pa se samo moglo pretpostaviti kolika je glava tog stravicnog bica. Djecak je vrisnuo koliko ga je grlo nosilo, otrcao i zakljucao vrata, ostavljajuci cudoviste da rezi na tavanu.

Nekoliko sledecih dana, ljudi u selu su zivjeli u strahu. Rezanje sa tavana i udaranje po vratima se nastavilo, a vijest o uzasnoj prirodi tog stvora prosirila se po okolini. Ovi stravicni zvuci i udarci su postajali sve gori, ali niko se nije nasao dovoljno hrabar da ode na tavan i suoci se sa cudovistem.

Nedugo zatim, pored sela je prolazio jedan norveski ribar. Nekoliko dana ranije njegov brod za lovljenje kitova se nasukao, a on sam je licio na opasnog, starog, morskog vuka; izgledao je stvarno opasno. Jedan covjek iz sela ga je upitao da li bi im pomogao oko strasnog cudovista. On nije oklijevao, samo je trazio za uzvrat malo novca. Medjutim, kada je prisao tavanskim vratima i cuo rezanje monstruma, sisao je dole i zatrazio mnogo vise novca. Takodje je zatrazio nesto alata i veliku mrezu. Ako vec pobijedi to cudoviste, zeli da ga ponese sa sobom kao trofej.

Cijelo se selo skupilo i gledalo Norvezanina kako otvara vrata od tavana i ulazi unutra. Zaculo se i duboko, strasno rezanje. Nakon sto je ribar usao unutra, uskoro se vise nije nista culo.

Seljaci vise nikada nisu vidjeli Norvezanina, niti su culi rezanje cudovista. A niko se ni dalje nije usudjivao da ode na tavan.

Hoces da cujes sta se dogodilo iza tih vrata ? Jesi li siguran ?

Dobro onda. Kad je Norvezanin otvorio vrata, ugledao je Olafa, svog ogromnog i hrabrog kormilara. Njegovo oko se takodje vidjelo u ogledalu, tako da je izgledalo da oba ova oka pripadaju istoj glavi. Drugo Olafovo oko je bilo vec godinama prekriveno crnim povezom. Oba covjeka su vikala na svom jeziku, dok je ribar objasnjavao svom zarobljenom drugaru da su mu strasljivi seljani dali toliko mnogo novca da ce moci sebi da kupe novi brod i nastave sa ribarenjem. Uspjeli su zatim nekako da se iskradu sa tavana i nestanu zauvijek iz sela.

Tako je strah, i samo strah, osiromasio citavo selo, a omogucio ribarima da se oporave od gubitka.

To se desava i dalje, svakodnevno. Bezrazlozan strah navodi nas na gluposti i cesto omoguci drugima da nas iskoriste.

 

10 razloga zašto dječaci treba da čitaju knjige

1

Čitanje knjiga za mozak je isto što i odlazak u teretanu ili bavljenje nekim sportom za mišiće! Ako ne čitaš, pardon, ne vježbaš moždane mišiće, oni će se opustiti i otromboljiti - a ti ćeš od bistrog dječaka postati pravi glupson! Tu nema magije, ili vježbaš ili ne!

2

Vjerovatno ti se u glavi i tijelu dešava mnogo stvari za koje misliš da se samo tebi dešavaju. Ako čitaš prave knjige shvatićeš vrlo brzo da se sve to dešava i drugim dječacima, pa bi ti moglo biti zanimljivo kako su se drugi nosili sa istim mislima ili osjećanjima. Kad pročitaš iskustva drugih, možda će ti biti lakše da sam nađeš svoj put.

 

3

Ako stvoriš naviku da čitaš knjige imaš neuporedivo veće šanse da stekneš bogatstvo (i sebi priuštiš baš sve što želiš) od onih koji ne budu čitali i zadovolje se buljenjem u TV ili neki drugi ekran!

4

Čitanjem se oštre misli i brusi najubojitije oružje na svijetu koje te može spasiti u gotovo svakoj situaciji - JEZIK. Ko zna da brzo smisli i kaže koju pametnu, neće nikada dozvoliti da ga nagovore ili nadgovore u bilo kakvom društvu, a to nekad može spasiti glavu. Nema drugog načina da se obogati riječnik i jezik kojim se služiš, zato čitaj što više!

 

5

Ko puno i rado čita, vrlo brzo nauči da se izražava na zanimljiv i izražajan način. Djevojčice, koje su vještije u izražavanju riječima (zato jer više čitaju), "padaju" na dječake koji znaju da lijepo i interesantno pričaju. Prosto ne mogu da im odole.

 

6

Dječaci koji dosta čitaju imaju bogat riječnik i lako se snalaze bez obzira kakvo pitanje im učitelj ili nastavnik postavi, jer znaju da se izvuku i pričaju o onome što ONI znaju, pa nije ni bitno šta ih učitelj pita. I kad nisu naučili lekciju, mogu da se izvuku. Da ne spominjem koliko svi pravi nastavnici vole i cijene učenike koji vole da čitaju knjige.

 

7

Ko čita zanimljive i poučne knjige o stvarima koje ga stvarno zanimaju, uči o njima lako i bez napora, zabavljajući se. Važne informacije se prosto same lijepe za njegove moždane vijuge, postaje pametniji, promišljeniji i mudriji. To mu olakšava da riješi neke svoje svakodnevne izazove i teškoće, dok se drugi muče i zaglave u problemima.

 

8

Onaj koji čita knjige razumije se u dosta stvari i pun je zanimljivih priča i  informacija. Lako započinje razgovor u društvu i svi vole da se sa njim druže, jer je zanimljiv i sa njim nikad ne može biti dosadno. Uvijek nađe neku dobru temu.

 

9

 

Onaj koji voli da čita, nikad se ne dosađuje jer je u blizini uvijek neka dobra knjiga koja jedva čeka da bude pročitana. A kad se zadubiš u dobru knjigu - vrijeme stane, ali i sati prolete kao u snu.

10

 

Ovaj deseti razlog je samo tvoj. Pronađi ga sam i neka bude tvoja tajna. Svi ih imamo. Zar to nije divno!

Simpatija

I ne poznaješ je, a osjećaš nervozu kad god je vidiš. U licu osjećaš vrućinu i obrazi ti se zacrvene. Vjerovatno se pitaš šta se dešava s tobom. Sve su prilike da ti se taj neko sviđa. Imaš simpatiju!

Kao što ti raste tijelo, rastu i tvoja osjećanja. Mijenjaju se i sazrijevaju kako od djeteta postaješ tinejdžer, pa onda odrasla osoba. Simpatija je riječ koja najbolje odgovara tom specijalnom osjećanju koje osjećaš prema nekom iz razreda, škole, sa igrališta...

Ponekad ova osjećanja mogu da budu prilično zbunjujuća, jer su ti nova i nisi siguran kako da se ponašaš. Možda su ti osjećanja pomješana. Kada vidiš svoju simpatiju, dio tebe može da se osjeća zbunjeno i možda poželiš da pobjegneš ili se sakriješ. Drugi dio može da zamišlja kako te tvoja simpatija primjećuje i dijeli ista osjećanja prema tebi.

Simpatije su nešto slično romantičnoj ljubavi koju dvoje odraslih osjeća jedno prema drugom. I na neki način, simpatija može da nam pomogne da razmišljamo o tome u kakvu bi osobu željeli da se zaljubimo kada porastemo. To nam pomaže da razumijemo koje osobine nam se sviđaju kod drugih osoba – a i one koje nam se ne sviđaju.

Ko može biti tvoja simpatija?

Ne možeš da biraš ko će da ti bude simpatija. To se jednostavno tek tako dogodi. To može biti neko iz razreda, komšiluka, simpatija tvog najboljeg druga, neko stariji od tebe, prijateljica tvog brata, sestra tvog prijatelja ili čak i učiteljica iz tvoje škole.

Možda ćeš pisati ime svoje simpatije svuda po svojim sveskama ili ćeš reći najboljem prijatelju o toj specijalnoj osobi u tvom životu. Simpatija može da traje danima, nedeljama, mjesecima ili duže.

Kako se osjećaš kad imaš simpatiju?

Ako se osjećaš pomalo čudno, nisi sam. Tako se osjeća većina ljudi koja ima simpatiju. Možda osjećaš stidljivost ili zbunjenost ili i stidljivost i zbunjenost istovremeno! Neko ne može da se sjeti šta je htio da kaže, kada vidi svoju simpatiju. Ostane bez teksta, kao da mu je maca pojela jezik.

Neka djeca će da jure svoje simpatije po igralištu, zvaće ih telefonom, ili će ih zadirkivati da bi privukli njihovu pažnju. To može nekome da bude neprijatno. Jesi li se nekada ti tako osjećao? Može da bude teško da kontrolišeš kako se osjećaš, ali ipak treba povesti računa o pristojnom ponašanju. Ako tvoja simpatija ne želi da razgovara sa tobom, ili se čini da joj je neprijatno zbog tebe, treba da se povučeš.

Takođe, nemoj nikada da dozvoliš da se neko ponaša na način da se ti osjećaš čudno ili neprijatno. Nikada nije OK da, bilo dijete, bilo odrasli, radi ili traži od tebe nešto što ti ne izgleda u redu.

Imam simpatiju, šta da radim?

Kada osjetiš nešto specijalno prema nekome, to može da ti promijeni čitav svijet. Možda ćeš željeti da pričaš na telefon ili da pozoves svoju simpatiju na rođendan. Kako budes postajao stariji i tvoja osjećanja budu sazrijevala, možda ćeš biti spreman za prvu djevojku (ili momka ako si djevojčica)  i čak i prvi poljubac! Ali za sada, možda ćeš biti prijatelj sa svojom simpatijom, ako ona to bude željela.

Možda hoćeš, a možda i nećeš, htjeti da drugima kažeš za svoju simpatiju. Nekad može da bude zabavno da sa prijateljima razgovaraš o tome, ali ponekad druga djeca zadirkuju one koji imaju simpatiju. Zadirkivanje nije nikada ugodno, tako da, ako znaš za nečiju simpatiju, nemoj nikada da ih zadirkuješ u vezi sa tim!

Šta ako mi neko slomije srce?

Ako ti se neko sviđa i saznaš da se i ti sviđaš toj osobi, to je predivan osjećaj. Ali ponekad ne bude tako. Teško je kada otkriješ da osoba koja ti se sviđa ne osjeća to isto prema tebi. Možda ćeš se osjećati tužno, razočarano ili odbačeno. Za ta tužna osjećanja se kaže – da ti je srce slomljeno, iako se srce, naravno, ne može slomiti u komadiće! Ako ti srce bude "slomljeno", ta osjećanja će trajati jedno vrijeme, a onda će nestati.

Još nešto o slomljenom srcu: pokušaj da budeš ljubazan, ako si ti onaj koji prekida simpatiju (kada se neko tebi ne sviđa). To je kompliment, kada neko misli da si ti poseban. Ako ti ne osjećaš simpatiju za tu osobu, pokušaj da joj to kažeš na lijep način.

Simpatije su nešto NOVO  i UZBUDLJIVO, tako da uživaj u njima dok traju. Jednog dana ćeš i ti svojoj djeci pričati o svojoj prvoj simpatiji!

Kako reći NE

Ćao!

Zovem se Marko i imam jedno pitanje jer sam čuo da se ovdje može doći do odgovora.

Ja imam problem jer ponekad ne znam da kazem NE kada me neko pita da mu nesto dam ili kada mi zatrazi neku uslugu (a ja stvarno ne zelim to da dam ili da uradim).

U stvari, lakse mi je da kazem ne kada se radi o nekom do koga mi nije stalo (na primjer neki drug koji mi i nije vazan drug, to jest sa kojim i ne volim da se druzim). Nije mi tesko da kazem ne ni kada sam siguran da se ta druga osoba nece na mene naljutiti.

Problem je kada mi nesto trazi drug do koga mi jeste stalo, na primjer moj najbolji drug, a meni se to STVARNO ne daje ili ne radi (na primjer trazi mi moju omiljenu igracku ili najvredniju slicicu, ili trazi da uradimo nesto sto je meni glupo i slicno).

Cao Marko,

Drago mi je da si mi pisao jer je ovaj tvoj problem veoma cest i zajednicki mnogoj djeci. I to je pogotovo cest kod dobre djece koja su nesebicna i voljna da svima pomazu. Hajde da vidimo o cemu se, u stvari, ovdje radi i zasto uopste dolazi do tog problema.

Zamislimo jednu kucu sa ogradom oko nje. Oko nje su druge kuce sa svojim ogradama. Svaka ograda ima kapiju, a svaka kuca svoja vrata.

Zamislimo sada da su te kuce sa ogradama ljudi ili djeca. Svaki covjek i svako djete ima svoju sopstvenu kucu i svoju ogradu (svoje misli, osjecanja i tijelo). Unutra se svako osjeca sigurno i udobno i moze da radi sta god pozeli, a niko nema pravo da udje nepozvan ni kroz kapiju ograde ni kroz vrata kuce.

To su nase unutrasnje granice. I svako od nas je zaduzen da cuva i brani svoje granice. Ponekad se roditelji ponasaju kao da nema granica izmedju njih i njihove djece (pogotovo kad su mala) i upadaju preko djecije ograde i u kucu bez dozvole. To rade jer se plase da dijete ne smije da bude samo u svojoj kuci, ali se varaju i ne bi trebalo to da rade, jer dijete moze da ih pozove kad i ako su mu potrebni, a ne da tako upadaju sami.

Kada neko upadne preko nase ograde, mi se osjecamo lose jer znamo da to ne bi trebalo da radi. Ali ako se radi o nekome ko nam je drag i koga volimo, onda se osjecamo jos gore, jer nam je sad jos i krivo sto to radi onaj ko nam je drag.

Umjesto da mu fino i mirno kazemo da to ne treba da radi i da izadje, mi popustimo da se ne bismo posvadjali. Ili zato sto se bojimo da nas onda ta druga osoba vise nece voljeti ili htjeti da se sa nama druzi. Ali se zato odmah MI osjecamo lose, nije nam pravo, povredjeni smo.

Kada to uradimo jedanput, ta druga osoba ubrzo pocne da se ponasa kao da ograde ni nema, pa sad svaki cas ulazi u nase dvoriste, a ako i tada ne reagujemo, ubrzo ce poceti da nam upada nepozvana i u kucu i to kroz prozor! A tek onda cemo se osjecati lose i nesigurno i kao da nas je neko opljackao. Osjecacemo se GROZNO i vjerovatno cemo postati puni ljutnje i nezadovoljstva prema nama samima, jer nismo uspjeli da odbranimo svoje granice.

Da se to ne bi desilo, vazno je da drugome kazemo NE kada pokusa da upadne preko nase ograde (djeca imaju pravo da to kazu  ne samo svojim drugovima vec i roditeljima i starijima). To moze da bude : “Zao mi je, ali to je moja omiljena igracka/najvrednija slicica i ne mogu da ti je dam.” – “Ne zelim to da uradim jer mislim da je glupo. Radi to bez mene.” – “Ne mogu sada da idem na igraliste, jer zelim da radim nesto drugo. » - « Ne zelim da igram igrice u kuci, radije cu otici napolje kad je lijepo vrijeme.” – “Ne zelim da treniram taj sport, zelim da treniram ovaj.”

A jos je vaznije da uradimo bas to sto smo rekli da cemo uraditi. Tako ce ta druga osoba shvatiti da mislimo ozbiljno i da nema koristi od toga da nas ubjedjuje da popustimo. Ako se neko i naljuti i pocne da nas ucjenjuje ili prijeti da se vise nece igrati sa nama, mi cemo biti svjesni da to NIJE NASA KRIVICA – jer mi samo branimo svoje granice, sto je nasa obaveza prema nama samima. I zbog toga cemo se osjecati mnogo, mnogo BOLJE.

A dokazano je i da te druge osobe (pogotovo one koje nas stvarno vole a nisu samo sa nama da bi nesto izvukle od nas) brzo to shvate i pocnu da postuju nase granice, bez problema, bas kao sto i mi treba da postujemo njihove. Tek tada se drugarstva stvarno ucvrste i traju nam citavog zivota.