Jedne godine u
jednoj manjoj školi, došla je nova učiteljica matematike i nekoliko novih učenika.
Jedan od tih učenika bio je pravi duduk za matematiku. Vidjelo se da ništa živo
nije kontao. Svaki put kad bi ga učiteljica nešto pitala, izvalio bi neku glupost. Na
primjer da je 2+2 jednako 5; da traugao ima trideset strana, da je 3 x 3
jednako 33 i slično.
Prije nego što
je ovaj dječak došao u razred, časovi matematike su bili najdosadniji za svu
djecu. Sada su postali najzanimljiviji. Ohrabreni od nove učiteljice, djeca bi slušala
dječakove nebuloze i gluposti i nastojala da isprave njegove greške. Svi su
željeli da budu prvi koji će ga ispraviti. A zatim su se trudili da smisle
najoriginalniji i najbolji način da mu to objasne. Da bi to uradili,
koristili su sve čega su mogli da se sjete: slatkiše, karte, narandže, šarene
papire…
Interesantno, ovo nije izgledalo da na bilo koji način utiče na
dječaka. Jednostavno ga nije bilo briga što je takva neznalica. Ali, Marko je ipak bio
ubjeđen da to mora da ga povređuje, samo da to on duboko krije u sebi.
Zato je
jednog dana krenuo za novim učenikom, u želji da sa njim porazgovara i da ga
nekako utješi. Iznenadio se kada je dječak zastao u parku, kao da čeka nekoga.
Uskoro je ugledao … novu učiteljicu! Njih dvoje su se srdačno pozdravili i nastavili
da koračaju zajedno.
Marko je čuo da
pričaju o matematici i ubrzo shvatio da je novi dječak bolje znao matematiku od
bilo koga u razredu!
No comments:
Post a Comment