Tomo, zvani stršljen

 

Tomo je kući opet otišao gladan. Kao i obično, jedan stariji dječak je uzeo njegov ručak, prijeteći mu da će ga istući ako ikome kaže za to. Na putu ka kući, Tomo je sjeo u park na klupu, pokušavajući da smiri bijes koji ga je obuzeo. Pošto je bio osjetljiv i pametan dječak, ubrzo je uspio u tome i mirno je posmatrao cvijeće i biljke oko njega.

Iznenada je ugledao stršljena u grmu ruža i obuzeo da je strah. Dok se udaljavao iz parka, na pamet mu je pala sljedeća misao. Kako je moguće da nešto što je toliko manje od njega, može toliko da ga uplaši? Upravo tako nešto je i njemu trebalo protiv onih starijih dječaka!

Dok je išao kući posmatrao je insekte i uskoro je shvatio šta je stršljenov trik: bio je to strah! Stršljen se nije ni sa kim tukao, ali su se svi toliko bojali njegove žaoke, da su ga jednostavno ostavljali na miru.

Proveo je noć razmišljajući o tome šta bi mogla biti njegova žaoka. Šta bi moglo da izazove strah kod onih starijih dječaka.

Ujutro je izgledao kao potpuno drugi dječak. Nije više išao ulicom gledajući u pod, niti je više gledao u stranu kada bi mu se neko obratio. Bio je samouvjeren, spreman da se suoči sa svakim, skoncentrisan na svoj novi zadatak da izazove strah, a na leđima je nosio svoju torbu punu pripremljenih "žaoki".

Dječak koji mu je oteo ručak tog dana je pojeo najljuću kobasicu u životu i bilo mu je toliko loše da je plakao i gušio se od kašlja. Nikada više u životu mu nije palo na pamet da pojede nbilo šta što je pripadalo Tomu.

Drugi stariji dječak je htio da udari Tomu, ali ovoga puta ovaj nije pobjegao, već mu je naglas izdeklamovao brojeve svojih roditelja, učiteljice i dječakove majke:

-          Samo me udari i svi oni će saznati šta si uradio i bićeš kažnjen!

Tomo mu je to rekao gledajući ga pravo u oči, tako hrabro i odlučno da je ovaj drugi odlučio da ga ostavi na miru.

Jedan drugi dječak je tražio da mu Tomo da svoju igračku, ali mu je Tomo pružio papirić na kojem je policajac kojeg je Tomo poznavao napisao: „ Ako opljačkaš ovog dječaka, ja ću te naći i ići ćeš u zatvor.“

Taktika je bila vrlo uspješna! Koliko god se Tomo bojao ovih dječaka, ispalo je da su se i oni bojali mnogih stvari.

Jednom ga je jedan od ovih siledžija udario nekoliko puta, pa je Tomo morao stvarno da uradi to čime im je prijetio. Ovaj je bio toliko kažnjen, da je odlučio da ubuduće radije štiti Toma umjesto da ga napada.

Tako je, na kraju, Tomo zaista postao poput stršljena kojeg je vidio. Iako nije morao nikoga da „ubode“, plašili su ga se i nisu htjeli više da se petljaju s njim.