Sitniš

Jednom mjesečno Filip i njegovi rođaci odlazili su kod svoje bake i dede na veliki porodični ručak. Djeca su se najviše radovala trenutku kada bi im deda dao svakome po par novčića da sebi kupe šta god požele.

Djeca bi smjesta otrčala da se sebi kupe bonbone, lizalice ili sladoled, a posmatrajući to njihovi roditelji, strine, tetke, ujaci i stričevi govorili su da tako djeca nikada neće naučiti da upravljaju svojim novcem. Zato su smislili jedan specijalni test za djecu – ona treba da im, na kraju godine, pokažu šta su sve sebi priuštila sa tom sitninom.

Nekoliko njih je mislilo da bi možda mogli da počnu da štede, ali dva najmlađa djeteta, Marko i Ana, jednostavno su nastavili kao i ranije da sebi kupuju slatkiše. Kad god bi nešto sebi kupili, pokazivali su ostalima i rugali se njima koji nemaju slatkiše. Ivanu i Sonji je jednog dana prekipjelo, nisu više mogli da ih gledaju kako uživaju u slatkišima, pa su i oni otišli u prodavnicu i kupili slatkiše za sve pare koje su do tada uštedjeli. Tako su i oni nastavili po starom, trošeći odmah sve što dobiju.

Ivo je bio inteligentan dječak, odlučio je da svojim novcem upravlja tako što će ga uvećati i to kupovinom i preprodajom stvari ili klađenju sa drugima u kartama i drugim igrama. Uskoro je iznenadio cijelu svoju porodicu – imao je jako puno novca i ako tako bude nastavio, uskoro će postati pravi bogataš. Međutim, nije bio pažljiv ni oprezan, pa se sve više upuštao u sve rizičnije poslove. Nakon par mjeseci nije više imao ni pare – sve je izgubio u kladionici, kladeći se na pogrešnog konja.

Aleksa je, sa druge strane, bio dječak čelične volje. Želio je da pobjedi u tom specijalnom testu i odlučio je da štedi. Na kraju godine, imao je najviše para, i još je mogao da kupi duplo više slatkiša po sniženoj cijeni (zbog količine), dovoljno gotovo za čitavu godinu. Ostalo mu je dovoljno i za igračku koju je oduvijek želio. On je definitivno bio pobjednik i ostali su od njega mogli da nauče kako se isplati uštediti novac i znati malo sačekati.

Bila je tu i Julija. Jadna Julija nije uživala tog dana kada su proglasili pobjednika, iako je imala svoj divni tajni plan. Na njega je potrošila sav svoj novac, ali on još nije dao nikakve rezultate. Ipak, bila je toliko uvjerena da je njen plan dobar, pa je odlučila da nastavi sa njim i možda na kraju promijeni izraze lica svojih rođaka koji su je odreda svi sažaljevali i govorili: „Kakva jadnica, nije uspjela da uštedi ni pare.“

Prije kraja druge godine, Julija je sve iznenadila, kada se kod dede i bake pojavila sa violinom i dosta para. A tek kada su je čuli kako svira!

Svi su znali koliko Julija voli violinu, samo što roditelji nikada nisu imali dovoljno novca da joj plate časove da nauči da je svira. Ona sama se postarala da upozna jednog starog violinistu koji je svirao u parku i ponudila mu je sve novčiće koje je dobijala od dede da je nauči da svira. To nije bilo ni izdaleka dovoljno, ali stari violinista je, vidjevši koliko je zainteresovana i koliko je velika njena želja, pristao da je nauči da svira. Julija je bila toliko vrijedna i uporna, da je violinista, nakon godinu dana, za nju iznajmio violinu pa su počeli da zajedno kao duet sviraju u parku. Imali su jako puno uspjeha i uskoro su počeli da zarađuju solidno. Tako je Julija i mogla da sebi kupi violinu, a i da donese toliko para.

Od tog dana, svi u porodici su odlučili da joj pomognu i postala je poznata violinistkinja. Nije propuštala priliku da svima govori kako je moguće, i sa malom sumom dobro utrošenih novčića, ispuniti svoj životni san!